POVIJEST ŽUPE
ŽUPA
POVIJEST ŽUPE
Život nekada u selima župe Brajkovići
Istočno od Travnika između gučogorske i zeničke župe prostire se župa Brajkovići. Sama župa sastoji se od nekoliko sela koja su međusobno udaljena i po nekoliko sati hoda: Brajkovići, Grahovčići, Ovnak, Babići, Barbići, Čukle, Dolac Bila, Podovi, Orašac, Sušanj, Mišonica, Miletići i Konjevići. Nekada davno u prošlosti sela Babići, Barbići, Grahovčići i Brajkovići zvali su se jednim imenom Vinišće, zbog uzgoja vinove loze, koja je prema predaji posječena dolaskom Osmanlija nakon pada Bosne 1463. godine. U selu Brajkovići kraj prometnice Travnik- Zenica nalazi se staro katoličko groblje Bogduša (Bogu duša ide) koje je nekada brojalo 20 stećaka različite veličine. M. Mandić u svojoj knjizi Vezirski grad Travnik spominje i staro bosansko groblje (Bogduša) te ističe kako u ovom groblju ima nadgrobnih spomenika iz mlađeg doba a među njima jedan s ovim natpisom: Se leži Luka, sin Pavla Plavčića. A se piše brat njegov Radin. Brate, dobar ti (san ili pokoj?) duši tvoje na I.... Župska crkva sagrađena je 1899. godine. Župa je posvećena sv. Petru i Pavlu te svake godine na Petrovo (29. lipnja) proslavlja svoj patron.. Župa također ima i svoj drugi patron koji je posvećen sv. Nikoli Taveliću (14. studenog). Sela župe Brajkovići brojala su od pet do pedeset kuća, prilično raštrkanih, uglavnom jednonacionalnih. Kuće su u svim selima gotovo isto građene. Polovina površine cijele kuće ukopana je u zemlju kao magaza (podrum), da se smanje troškovi gradnje kuće i skrati vrijeme gradnje. Podrum je građen od velikih blokova klesanog kamena, mlike, a zidovi su bili vrlo široki, masivni, što je omogućavalo da zimi podrum bude topao kako ne bi smrznula zimnica, a ljeti bi u njemu bilo svježe, što je omogućavalo čuvanje lako kvarljive hrane. Iznad podruma bi po nekom nepisanom pravilu bile dvije spavaće sobe, a svaka je imala po jedan manji prozor. Soba je bila opremljena ručno izrađenim drvenim krevetima, na kojima je bio madrac od slame (slamarica). Imala je i po jedan drveni ormar, na zidu raspelo ili svetu sliku na kojoj je bila prikazana Blažena Djevica Marija, a pod je bio od debele daske, trenice. Zidovi su iznutra bili okrečeni bijelim krečem (vapnom), koji se mogao kupiti kod krečara (ljudi koji su se bavili pečenjem kamena krečnjaka u tzv. krečanama). Nasuprot te dvije spavaće sobe, na drugoj polovici kuće bilo je smješteno ognjište oko kojeg se odvijao život u kući. U prostoriji gdje je smješteno ognjište pod je bio od zemlje. Ognjište bi bilo obzidano jednim ili s dva reda kamena i tu bi cijeli dan gorjela vatra. Zimi i noću na vatri bi obvezno visio lonac (kotao) s vodom, uvijek spreman za kuhanje, odnosno spremanje hrane. Za sve ono što je trebalo ispeći - kruh ili ostali proizvodi od tijesta- koristio se sač (peka)s jednim sadžakom (tronožnim metalnim podmetačem) i mašicama (posebnim žaračem), koje su se koristile za nagrtanje žara. U istoj prostoriji bila je na zidu obješena polica na kojoj je bilo poredano posuđe, drvene žlice, mišače (kuhače), tanjuri, tepsija, čaše i sito za prosijavanje brašna. Na zidu je također bila okačena lampa sa tekućim gasom (petrolejem) kao i sofra, koja bi se objesila poslije objeda. Sofra je okrugli niski stol na koji se stavljala hrana prilikom objeda. Oko sofre bi ukućani, kao i njihovi gosti sjedili na drvenim stolčićima tronošcima, koji su, kada se sofra ponovno objesi o zid, služila za sjedenje oko ognjišta. Na zidu je svaka prostorija imala raspelo i neku svetu sliku, dakako, ako je kuća katolička ili pravoslavana. Tu bi se našla i jedna polustaklena vitrina ili kredenac, koji je služio za smještaj kućnog posuđa i namirnica kao što su: kava, sol, šećer i začini. Prostorija s ognjištem nije imala stropa, tako da je dim mogao izlaziti kroz jedan ili dva otvora, koji su bili ostavljeni prilikom gradnje krova. Dim s ognjišta služio je za sušenje mesa, koje bi bilo obješeno ispod krova na drvenim gredama (pantrama). Ako je domaćin imao dragocjenosti poput nakita od zlata ili srebra, čuvao bi ih u škrinji koja bi se nalazila u jednoj od dvije spavaće sobe. Tu se čuvala i novija garderoba, djevojačko ruho, kao i pokopna odijela za starije osobe. Bake bi u škrinju ostavljale nešto od slatkiša za svoje unuke, ali to je bilo dosta oskudno. Škrinje su bile izrađene od drveta, izvana obojenog i duborezom ukrašenog nekim obično cvjetnim motivima. Unutar škrinje na poklopcu bila bi obično neka sveta slika ili fotografija neke bliske drage osobe. Djeca bi obično sva spavala u jednoj sobi. Djed i baka, ako su bili živi, spavali su u drugoj sobi, dok bi roditelji spavali zajedno sa djecom u istoj prostoriji. Prizemlje kuće gradilo se od ručno tesanih hrastovih greda, a između bi se plelo pruće obično od lijeske, te bi se poslije sa obje strane zida ispunjavalo i ravnalo glinenom zemljom, pomiješanom sa slamom. Kada se dobro izravnaju i vanjska i unutarnja strana zida, premažu se krečem. Sa vanjske strane kuće, ispod samoga krova na bijelome zidu bi se označio križ, te bi putnici i prolaznici znali da je to kršćanska kuća, a ujedno bi križ štitio tu kuću od: kuge, gladi, rata, pošasti i bolesti. Krovovi kuća pokrivani su drvenim, ručno tesanim, daskama, šindrom (šindara). Siromašne obitelji su u magazama držale domaću stoku jer nisu bile u mogućnosti graditi štalu, dok bi bogatiji seljani u tom istom podrumu držali hranu, zimnicu, voće i povrće te bosansku rakiju šljivovicu u drvenim hrastovim bačvama ili buradima. Štale su također građene većinom od drveta: od okruglih brvna ili debelih tesanih dasaka, trenica. Ovisno o mogućnosti, često je donji dio štale građen ručno ugrubo klesanim kamenom, a sve ostalo bi bilo od drveta. Prosječne bi obitelji obično imale po dvije krave, par volova za obradu zemlje, vuču drvenih kola. Boljestojeće obitelji bi imale veći broj stoke i čak po jedan par konja. U dvorištu je bila jedna omanja drvena gospodarska kućica (brvnara) u kojoj bi se sve blago čuvalo: hrana, žito, rakija, brašno, suho meso i ostali proizvodi sela. Brvnara je uvijek bila zaključana, a ključ je bio obvezno kod domaćina, odnosno gospodara kuće. Obitelji koje ne bi mogle smjestiti usjeve poput krumpira ili repe u tople i sigurne podrume, zakopavali bi ih u zemlju i pokrivali zemljom u obliku kupole (trap). Tu bi usjevi bili sačuvani od smrzavanja zimi. U malim drvenim svinjcima u blizini kuće ljudi bi hranili jednu, dvije ili tri svinje. U većini slučajeva su to bile crne i dosta masne svinje. Seljani su trebali pripremiti dovoljno mesa i masti za zimu i hladnoće koje dolaze. Siromašni seljani nisu imali svinje, ali umjesto njih su imali kokošinjac u kojemu su držali pet do šest domaćih koka. Uz mali drveni kokošinjac obično bi se gradio i drveni poljski wc. Zemlja se obrađivala ručno, teško i naporno, volovima i konjskim zapregama. Sijale su se osnovne žitarice: zob, pšenica, ječam i kukuruz. Blizu kuće se nalazio vrt u kojem se sijalo razno povrće. Oko kuće se, ali i po vrtu, sadilo krošnjasto voće: najčešće šljiva od koje se dobivala rakija, ali i pokoja jabuka ili trešnja, kruška. Samo mali dio ubranih šljiva bi se koristio za proizvodnju džemova (pekmeza) ili sušio za kompot. Ljudi su bili vrlo složni, od ranog proljeća do kasne jeseni sve veće poslove bi radili zajedno, pomažući si međusobno ili posuđujući alat, zaprežna kola... Sve radove na polju u kojima su sudjelovali muškarci i žene krasila je pjesma koja bi bila puno glasnija i veselija ako domaćin ne bi štedio svojim poslanicima (radnicima) rakiju šljivu. Sela su bila uglavnom jednonacionalna, pa tako nije ni dolazilo do sklapanja mješovitih brakova. Ako bi slučajno negdje došlo do mješovitog braka, odnosno bračnog miješanja pripadnika različitih konfesija, reakcije uže i sire rodbine bile su tako žestoke da su se čak roditelji i odricali takve djece. Međutim, rijetki su bili međunacionalni i međuvjerski sukobi te se druge poštovalo, ali se držalo na distanci. Domaćin je jednom u tjednu silazio (išao) u obližnje mjesto (naselje, varoš), gdje bi jednom tjedno u određeni dan bila stočna tržnica ili sajam na kojem se moglo naći razne druge robe potrebne za domaćinstvo. Veselje i pjesma bili su prisutni u svakoj prigodi, osim na sahrani. Glavni instrumenti bili su šargija i harmonika. Poslije nedjeljne pučke mise bi se ispred župne crkve sv. Petra i Pavla obično igralo kolo, pjevalo i sviralo. Za vrijeme igranja kola obično su se mladi upoznavali. Zbog velike udaljenosti od grada i loše cestovne infrastrukture rađalo se i umiralo u kući, odnosno u obitelji. Svako selo je imalo babicu (primalju) koju su zvali kad bi došlo vrijeme poroda trudnice. Bolesni starci i starice umirali bi kod kuće okruženi svojim najmilijim i najbližom rodbinom. Ukućani bi tada zapalili blagoslovljenu svijeću i molili pored pokojnika koji je po običaju trebao prenoćiti u kući barem jednu noć prije pokopa. Vjera u tim ljudima bila je vrlo duboko usađena, bili su vrlo religiozni te su pored obveznog odlaska nedjeljom u crkvu, svaku večer molili obiteljsku krunicu. Vjera u Boga i mukotrpan rad omogućili su Hrvatima ostanak na ovome prostoru koji je ponekad znao biti i vrlo surov, ali se s vremenom dao pripitomiti i učiniti pogodnim za život.